utorak, 24. svibnja 2011.

Šta ostaje nakon ljubavi?

Ponekad je čudno čega se sve sjetiš, onako nasumično, kad si sam u ranim satima, tik pred zoru. Kad svi spavaju, i ti si jedini budan. Osjetila su nekako oštrija. Lakše se čuje vjetar u krošnjama vani. Čudiš se sjenama koje se igraju po stropu sobe. A misli lutaju, i sjećanja, koja bi najradije potisnuli, sama od sebe naviru. A ponekad se vrate i svi oni osjećaji za koje smo mislili da su odavno pokopani.

To su momenti kada misli odlutaju daleko, ondje gdje žive duhovi našeg života. Mali podsjetnici na našu prošlost, sve što je bilo i što je možda moglo biti. Može se to nazvati emotivnim grobljem na koje se možda ne bismo trebali vraćati, ali ja s tim nekako ponekad imam teškoća, pa s vremena na vrijeme opet tamo zalutam.


Sjećam se događaja i ljudi iz svog života. Starih prijatelja, osjećaja … I, s vremena na vrijeme, starih ljubavi. Sjećam se onih dobrih trenutaka. Onih sitnica koje smo dijelili, glazbu koju smo slušali, filmove koje smo gledali, gradove koje smo zajedno posjetili, glupe prepirke koje smo vodili, i smijeha … Puno smijeha.
I srce ponovno počne udarati po dobro poznatom ritmu, u onom istom tempu. I nekako uranjam u ono što je nekad bilo i koliko je dobro bilo. I fali mi to. Osjećaj bliskosti, sigurnosti, povezanosti, na mahove obostrana luđačka opsesija. Čak i to mami osmjeh na lice.

Ali onda me u stvarnost grubo vrati praktični, pragmatični mozak. Sjetiš se da te osobe više nema. Više nema razgovora u rane jutarnje sate. I neminovno, prije ili kasnije, pojavi se i ona dobro poznata bol. Spoznaja da toga svega više nema.
I misli tu ostaju još koji tren. Podsjećaju da, iako je sve apsolvirano i završeno, od ljubavi ostaju barem sjećanja. A onda i ta sjećanja, barem na neko vrijeme i do neke nove zore, blijede. Taj je život proživljen.
Najbolje je ostaviti ta sjećanja, prihvatiti ih kao dio životnog iskustva. Živjeti u prošlosti je opasno. Zato kad u posjet dođu ovi “duhovi” ne treba im dozvoliti da se predugo zadržavaju. Njihova je svrha podsjetiti nas da, iako su te osobe otišle iz našeg života, to je barem dokaz da smo sposobni voljeti i biti voljeni.
Ljubav. Taj iracionalni, a opet racionalni, osjećaj. Jedini koji nam istovremeno donosi sreću i žalost. Veličanstvena katastrofa koja se traži repete. Uvijek nas povrijedi, i mi uvijek kažemo kako nikad nećemo dozvoliti da nam se to ponovno dogodi. A opet, s vremenom, mnogi od nas dignu se na noge i ponovno sve riskiraju. Upravo te ljude ja smatram hrabrima.



Broj komentara: 8:

  1. jako lijepo i iskreno..i hrabro..ja takvo nešto nikad ne bih mogla objaviti na blogu

    OdgovoriIzbriši
  2. Slažem se sa Eminom... Lijepo i iskreno...:D

    OdgovoriIzbriši
  3. Ovo se može protumačiti na tako mnogo načina, i mislim da nema osobe koja je iskreno osjećala a da nije iskusila ovo. Ako i ima, ta osoba je, čini mi se, nesposobna da hodi ovim životom.
    Da, kliše jest, ono što te ne ubije, čini te jačim, ali nisu sva sjećanja uzaludna, u njima ono što su nam ti ljudi bili u životu, i dalje postoje, nedirnuti, skoro pa stvarni. Teško je poslije suočiti se sa sadašnjošću, ali i to shvatiš da moraš, nakon nekog vremena. Stvarno dirljivo si ovo napisala.

    OdgovoriIzbriši
  4. ah divno si ovo napisala emice. istina je da ljubav može biti jako lijepa, ali kasnije ako se izgubi i jakojako bolna s tim duhovima emocija.

    OdgovoriIzbriši
  5. Hello darling,

    Thank you so much for visiting my blog and for your lovely comment:)

    Kisses,
    Annabelle
    http://vivaluxury.blogspot.com

    OdgovoriIzbriši